Бесплатный фрагмент - Zapad protiv socijalističke Jugoslavije. Zahod proti socialistični Jugoslaviji

Bosanska verzija

Registar evidencija Rusije drži rekord po najvećem broju tematskih knjiga koje je objavio jedan autor:

https://reestrrekordov.ru/naibolshee-kolichestvo-tematicheskih-knig-izdannyh-odnim-avtorom/

Autorska web stranica:

http://gazetavseti.narod.ru/

Uvod

Slavenski narodi temelje se na slavenskim jezicima koji pripadaju indoevropskoj porodici jezika. Moderni Slaveni podijeljeni su u 3 grupe: Istočni, južni i zapadni. Pročitajte više u knjigama A. E. Tikhomirova: migracije Indoevropljana. Slavenski narodi, Ridero, Jekaterinburg, 2018 (ruski): https://ridero.ru/books/migracii_indoevropeicev_2 /; Slaveni. Slovenac. Slaveni. Indoevropske migracije. Indoevropske migracije. Indo — evropske migracije, Ridero, Jekaterinburg, 2019 (bugarski, makedonski i srpski): https://ridero.ru/books/slavyani_slovenite_slaveni Slaveni Slovani. Indoeuropske migracije, Ridero, Jekaterinburg, 2019 (bosanski, slovenački, hrvatski): https://ridero.ru/books/slaveni_slovani/

U VII—XIII veku, rane feudalne slavenske države postojale su na teritoriji današnje Jugoslavije. U IX veku. stvorena je srpska kneževina. U XI veku. na teritoriji Crne Gore postojala su državna udruženja — Duklja, zatim Zeta, iz XV veka. — Crna Gora. Od 1389.godine, nakon Bitke na kosovskom polju, Srbija je postala vazal Osmanskog carstva. 1459. godine teritorija Srbije postala je deo Osmanskog carstva, 1833. godine Srbija je postigla unutrašnju autonomiju. Borba naroda Jugoslavije za nacionalno oslobođenje, sticanje nezavisnosti, jačanje teritorijalnog integriteta ima duboke istorijske korene. Srbija i Crna Gora ostvarile su punu nezavisnost nakon skoro 500 godina potčinjavanja Osmanskom carstvu 1878. godine, kada je Turska poražena u rusko-turskom ratu. Berlinski kongres iste godine potvrdio je nezavisnost Srbije i Crne Gore. 1918.godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. — Kraljevina Jugoslavija). U aprilu 1941.godine Jugoslaviju su napale fašističke trupe koje su okupirale zemlju. Narodi Jugoslavije ustali su u oružanoj borbi protiv okupatora, stvorena je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Narodi Jugoslavije skupo su platili svoju slobodu i nezavisnost i dali dostojan doprinos porazu fašizma. Rat je odnio živote 1,7 miliona ljudi ili 10,8% stanovništva zemlje; materijalna šteta iznosila je 46,9 milijardi dolara.

Izgradnja socijalizma u Jugoslaviji

Najvažnija prekretnica u borbi jugoslovenskih naroda za stvaranje multinacionalne socijalističke države bila je druga sjednica antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOYU), održana u novembru 1943.godine. Donosila je istorijske odluke o državnoj strukturi Nove Jugoslavije kao Federacije ravnopravnih naroda, proglasila avnu Vrhovnim zakonodavnim i izvršnim tijelom, formirala Nacionalni komitet za oslobođenje Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom Titom, obdaren ovlašćenjima Narodne vlade. 29. novembra 1945 Ustavotvorna skupština usvojila je Deklaraciju o konačnoj likvidaciji monarhije i proglašenju Jugoslavije Federalnom Narodnom Republikom, koja je ujedinila šest republika na principima pune jednakosti — Srbiju (sa dva autonomna entiteta: Vojvodinu, naseljenu uglavnom Mađarima, Kosovo i Metohiju, naseljene uglavnom Albancima), Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Crnu Goru. Ustavom usvojenim u januaru 1946.utvrđeno je da sva vlast u zemlji dolazi od naroda i pripada narodu. Na osnovu Ustava usvojen je Zakon o nacionalizaciji većine industrijskih preduzeća, transporta, finansijskog sistema i trgovine na veliko. U Jugoslaviji su agrarne reforme djelomično utjecale na imovinu ruralne buržoazije, a prve proizvodne zadruge počele su se stvarati u zemlji već 1944—1945. Tako je postavljen temelj za izgradnju socijalizma, tokom kojeg je Jugoslavija razvila svoje karakteristične oblike političke i ekonomske organizacije društva.

1948.godine došlo je do pogoršanja odnosa, a zatim prekida veza između SSSR-a i zemalja socijalizma sa Jugoslavijom. 22. i 24. juna održan je sastanak u Bukureštu (Rumunija), gdje je rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije optuženo za nacionalizam. 28. juna Komunistička partija Jugoslavije protjerana je iz Kominforma. 1949.godine trgovina između SSSR-a i Jugoslavije smanjila se, a onda je potpuno zaustavljena. Jugoslavija je morala doživjeti ozbiljne ekonomske i političke poteškoće. Vanjskotrgovinski deficit se značajno povećao. Godine 1948. iznosio je 2,4 milijarde dinara, 1953.godine — 62,7 milijardi dinara. Istovremeno, velike sume morale su se platiti zbog stranih dugova, zajmova i kamata na njih, Anglosaksonci i njihovi sateliti su to iskoristili. Jugoslavija je 1951.godine zaključila sporazum sa Sjedinjenim Državama o takozvanoj vojnoj pomoći, 1952. — o ekonomskoj saradnji, 1953—1954 — sporazum sa Turskom i Grčkom o prijateljstvu i saradnji, o savezu i uzajamnoj pomoći. Imperijalisti su pokušali preuzeti kontrolu nad ekonomijom i politikom Jugoslavije, kako bi Vijeće Evrope uvuklo u agresivni Sjevernoatlantski pakt.

«Neprijateljski stav britanskog premijera Winstona Churchilla prema Bugarskoj tokom ustanka 9. septembra objašnjen je ne samo činjenicom da su britanski interesi u Bugarskoj povrijeđeni. Ulazak Crvene armije u Bugarsku spriječio je provedbu unaprijed zamišljene spletke, u kojoj je glavna uloga bila namijenjena izdajniku Tito — plaćenom agentu Angloamerikanaca.

Kada su se Churchill i Tito sastali u Rimu 13.avgusta, razvili su plan zajedničke akcije; međutim, nisu predvidjeli brz napredak sovjetskih trupa u Rumuniji i Bugarskoj, pa je njihov plan konačno poništen pobjedničkim ustankom bugarskog naroda 9. septembra.

Usvajanju ovog plana prethodila je postepena transformacija Titove klike u agenta anglosaksonskih imperijalista. Dokumentovano je da je Titova klika, već u najranijem periodu rata, vodila aktivnu Antisovjetsku politiku u bliskom kontaktu sa liderima angloameričke inteligencije.

Prodor Titove klike u Komunističku partiju Jugoslavije objašnjava se iz više razloga. Jedna od njih bila je izolacija ove stranke i beznačajna nadopuna njenih redova tokom njenog dugoročnog podzemnog postojanja. Od 1921.godine stranka je kontinuirano pod zemljom.

…Već u danima rata u Španiji, Tito je pokušao baciti Trockističke provokatore u međunarodnu brigadu. Tokom suđenja Raiku u Budimpešti 1949.godine, dokazano je da je 1939. godine u francuskom logoru svetog Cypriana u Gursi, gdje su držani internirani borci za slobodu Španije, postojala je provokatorska Jugoslovenska Trockistička grupa, čiji su lideri, prema Raiku, bili General Temno Vukmanovich, Kosta Nagy i Milić, koji su kasnije postali Titov general. Raik je tada izvijestio da su ti ljudi u logoru bili u kontaktu s raznim obavještajnim agentima zapadnih sila. To nije spriječilo gore pomenute osobe da budu na rukovodećim pozicijama u Titovoj partizanskoj vojsci tokom rata.

Trebalo bi da se upoznate, između ostalog, sa načinom na koji je Čerčil okarakterisao Tita i njegov narod u svojim javnim govorima tokom rata. Njegov odnos prema Titovoj kliki bio je potpuno drugačiji od, na primjer, ELASU i bugarskim partizanima, a da ne spominjemo Poljske komuniste. Znamo da je britanski premijer početkom 1944. godine žrtvovao svog bivšeg poslušnog sluge Mihailoviča u korist Tita. U svom govoru održanom 22. februara u Donjem domu Churchill je izjavio:

«Dugo sam pratio aktivnosti Maršala Tita sa posebnim interesovanjem i pokušao sam na svaki mogući način — još uvek pokušavam — da mu pomognem.

Jedan moj mladi prijatelj, naučnik sa Univerziteta u Oxfordu, kapetan Deakin [koji je sad potpukovnik] padobran je u Jugoslaviju prije godinu dana [27.maja 1943.] i živio je 8 mjeseci u Generalštabu Maršala Tita. Jednog dana oboje su ranjeni istom bombom i postali su prijatelji… Na osnovu izvještaja potpukovnika Deakina, možemo stvoriti jasnu predstavu o cijeloj borbi i osobama koje su je vodile. Prošle jeseni smo poslali [Jugoslaviji] prilično veliku misiju pod vodstvom našeg cijenjenog hrabrog zamjenika iz Lancaster — brigadnog generala Fitzroya Macleana. Bio je u Kairu sa ministrom vanjskih poslova i sa mnom da napravi izvještaj tamo, i sada se vratio u Jugoslaviju. Uveravam komoru da će sve biti urađeno kako bi se podržao Maršal Tito i njegov hrabri korpus. Maršal mi je pisao tokom moje bolesti (u decembru 1943.) i od tada sam u prijateljskoj prepisci s njim. Nameravamo da ga podržimo i pružimo mu svu moguću pomoć, pod uslovom da i on sarađuje sa nama…»

Iz toga je jasno da je Tito održavao najbliže lične veze s vođom britanskih konzervativaca tokom posljednjih godina rata. Takođe teško da je bila nesreća da je Čerčil poslao Tita kao svog ličnog predstavnika jednog od vođa britanske vojne obaveštajne službe, generala Meklina. U svojoj izjavi od 24. maja 1944. Premijer Churchill daje nove sočne detalje o svojim pregovorima s Titom:

«Proglasili smo se vatrenim pristalicama Maršala Tita zbog njegove herojske borbe protiv Nijemaca. Šaljemo ga — i namjeravamo ga poslati u budućnosti-što više vojne opreme, kao i da uđemo u najbliži kontakt s njim. U ponedeljak sam imao zadovoljstvo da imam dug razgovor sa generalom Velebitom, koji je bio ovde po zvaničnim uputstvima Maršala Tita. Dogovorili smo se s njim da će Maršal poslati svog ličnog vojnog predstavnika ovdje kako bismo mogli biti svjesni svih događaja i raspoloženja u Jugoslaviji. Tako ćemo, pored postojećih veza kroz sjedište generala Wilsona u Alžiru, imati još jednu, paralelnu vezu…

Vođa jugoslovenskih patriota Maršal Tito gotovo je potpuno napustio svoje komunističke stavove. Više puta je izjavio da apsolutno neće ukinuti pravo vlasništva ili promeniti društveni poredak u Srbiji …«»(Moltke K., iza kulisa Drugog svjetskog rata, izdavačka kuća strane književnosti, Moskva 1952, pp. 282—285).

Moderna historiografija to tumači na ovaj način: «sukob između I. V. Staljina i I. B. Tita nastao je ubrzo nakon završetka rata, kada je jugoslovenski vođa počeo pokazivati rastuću neovisnost i neposlušnost uputstvima iz Kremlja. Jugoslavija, pod Titovim vodstvom, zagovarala je određenu autonomiju u odnosima s Kremljem. Staljinovo nezadovoljstvo izazvale su i Titove namjere da stvore Balkansku Federaciju pod vođstvom Jugoslavije, čija je formiranje trebalo započeti stvaranjem Beogradsko-Sofijske «ose». 28. Januara 1948 Pravda je kritikovala ove namere, a 10. februara Staljin je sazvao sovjetsko-bugarsko-Jugoslovenski sastanak u Moskvi, na kojem je predložio varijantu bugarsko-jugoslovenske federacije koja bi Jugoslaviju stavila pod kontrolu Bugarske. Tito je pogodio Staljinov plan i odbacio Sovjetski prijedlog 1.marta 1948. godine. Istovremeno je uklonio dva Prosovjetska ministra iz svoje vlade i zabranio prenošenje ekonomskih informacija sovjetskim vlastima, kao što je to učinjeno od zaključenja bilateralnog ugovora o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći od 11.aprila 1945. Staljin se sa svoje strane prisjetio sovjetskih stručnjaka iz Jugoslavije i prijetio da će mu prestati pružati ekonomsku pomoć. 14. juna 1948. Staljin je pozvao Tita da pošalje delegaciju na sastanak Kominforma koji se saziva u Bukureštu, gdje su se razgovarale o sovjetsko-jugoslovenskim kontradikcijama. Rukovodstvo Jugoslavije odbilo je da učestvuje u razmatranju svog"ličnog slučaja». U odsustvu jugoslovenskih predstavnika održana je» ekskomunikacija" Komunističke partije Jugoslavije iz Kominforma. Pravda je 29. juna objavila rezoluciju informativnog Biroa osam komunističkih partija Evrope o situaciji u Komunističkoj partiji Jugoslavije u kojoj se iznose svi «grijesi» Komunističke partije i njenog vođe Tita. Cominform je pozvao» zdrave snage «Komunističke partije da prisiljavaju svoje lidere da» otvoreno i iskreno priznaju svoje greške.«Staljinove nade za podjelu u Komunističkoj Partiji i Titovu izolaciju nisu bile opravdane. 5. Kongres CPYU-a (JUL 1948.) jednoglasno je odbacio sve sovjetske optužbe i izrazio potpuno odobrenje Titove nezavisne politike. Pristalice Prosovjetskog kursa uhapšeni su. U Jugoslaviji je započela potraga za vlastitim putem do socijalizma zasnovanog na tržišnim odnosima i samoupravi radničkih kolektiva» (Hronika Rusije, XX vek. A. P. Korelin, P. P. Cherkasov, A. V. Shubin itd., Moscow: SLOVO, 2002, str.586—587).

Od 1950. godine zemlja je pretrpjela značajne promjene u sistemu ekonomskog upravljanja, kao i u oblasti strukture, nadležnosti i prava državnih i lokalnih vlasti. Usvojen je» osnovni zakon o upravljanju državnim ekonomskim preduzećima i višim ekonomskim udruženjima od strane radnih kolektiva», uvodeći sistem upravljanja državnim preduzećima putem izabranih radničkih vijeća. Radnička vijeća dobila su pravo (u okviru državnog ekonomskog plana) na rješavanje pitanja vezanih za organizaciju proizvodnje, proizvodnje i marketinga proizvoda, raspodjelu dijela prihoda koji ostaje na raspolaganju preduzećima. Zakonom od 29.decembra 1951. godine provedena je reforma nacionalnog sistema planiranja ekonomije (zadaci nacionalnog planiranja bili su ograničeni na utvrđivanje glavnih proporcija u razvoju grana nacionalne ekonomije itd.). Početkom 1953. godine sistem centralizovanog upravljanja granama nacionalne ekonomije kroz ministarstva, glavki itd. D. je otkazan. Uveden je novi sistem naknade u preduzećima. Plate radnika i zaposlenih izvršene su u zavisnosti od profitabilnosti preduzeća. Preduzećima i poslovnim organizacijama dodijeljeno je pravo prodaje mnogih vrsta svojih proizvoda po cijenama koje prevladavaju na tržištu. «Opšti zakon o narodnim komitetima» (1952) i» opšti zakon o organizaciji zajednica i okruga «i Zakon o nadležnosti narodnih odbora i okruga» usvojen kasnije (1955) utvrdili su da je glavna politička i teritorijalna organizacija samouprave u Yu. je zajednica (komuna; teritorijalna i administrativna podjela). Proširene su funkcije zajednice i okružne samouprave i narodnih odbora kao primarnih organa samouprave. U januaru 1953.Narodna skupština usvojila je novi «ustavni zakon o temeljima društvene i političke strukture».

U novembru 1952. godine održan je VI Kongres stranke, koji je razgovarao o izvještaju I. Broza Tita"borba komunista Jugoslavije za socijalističku demokratiju». Kongres je odlučio preimenovati CPJ u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Kongres je otkazao program CPJ-a koji je usvojio prethodni Kongres i usvojio novu povelju. U februaru 1953. Narodni Front pretvoren je u Socijalističku Uniju radnog naroda Jugoslavije.

III vanredni plenum Centralnog komiteta SKU-a, održan u januaru 1954.godine, razmatrao je pitanje aktivnosti jednog od članova Izvršnog odbora Centralnog komiteta SKU-a, M. Djilasa, čije su Anti-marksističke, revizionističke težnje zapravo bile usmjerene na likvidaciju SKU-a. Plenum je snažno osudio antipartijske akcije Djilasa i njegovih nekoliko pristalica (Djilas je izbačen iz SKU-a u martu 1954.).

Tokom godina ljudske moći, radni narod Južne Osetije postigao je značajan napredak u pretvaranju zemlje iz zaostale agrarne zemlje u zemlju sa relativno razvijenom industrijom. Značajan deo investicije bio je usmeren na tešku industriju. Mnoga industrijska preduzeća su rekonstruisana i ponovo izgrađena, velike elektrane, brodogradilišta, mine itd. su izgrađeni.

Istovremeno, u toku decentralizacije pojavio se niz negativnih pojava. Počele su se otkrivati parohijalne tendencije koje su nanijele štetu nacionalnim interesima, konkurencija je dobila određeni opseg, povećale su se špekulacije.

Brojne značajne promjene dogodile su se u oblasti poljoprivrede od 1953.godine. Godine 1953—1955, većina seljačkih proizvodnih zadruga (zadrug) reorganizirana je u takozvane zadruge opšteg tipa (nabavka i marketing); značajan dio zadruga prestao je s radom. Osnova poljoprivrede počela je biti pojedinačne farme. Iste godine izdat je zakon kojim se ograničava privatno vlasništvo nad zemljištem na maksimalnu raspodjelu od 10—15 hektara po domaćinstvu; 1954.godine dozvoljena je besplatna prodaja i zakup zemljišta u okviru utvrđenog maksimuma. Došlo je do fragmentacije zemljišnih parcela, s jedne strane, a s druge — koncentracije zemlje u rukama bogatog seljaštva, često zapošljavajući rad na platama. Protiv bogatih seljaka provedena je politika ograničenja. Politika Jugoslovenske vlade na selu je bila da razvije, ako je moguće, sve postojeće vrste zadruga i državnih imanja, da ih mehanizuje što je više moguće i da poveća prinose.

U periodu 1956—1957, kako bi se eliminisala neravnoteža u razvoju grana nacionalne ekonomije, ulaganja u tešku industriju su donekle smanjena, dok su ulaganja u poljoprivredu i laku industriju povećana. U martu 1956. usvojeni su zakoni prema kojima su proširena prava i ovlašćenja vrhovnih organa državne uprave.

Od sredine 1953.započela je normalizacija odnosa između FNRY-a i Sovjetskog Saveza. 5.januara 1955. potpisani su sovjetsko-Jugoslovenski trgovinski i platni sporazumi. Sovjetska vlada preduzela je odlučujuće korake za poboljšanje sovjetsko-jugoslovenskih odnosa. Delegacija sovjetske vlade otišla je u Jugoslaviju. Pregovori su održani 27.maja — 2. juna 1955. godine u Beogradu i na ostrvu Brioni između delegacija Vlade SSSR-a na čelu sa N. S. Hruščovom i Vladom FNRJ na čelu sa I. Brozom Titom. Tokom pregovora otkrivena je želja vlada obje zemlje da razviju sveobuhvatnu saradnju između SSSR-a i FNRY-a. Pregovori su završeni potpisivanjem zajedničke deklaracije vlada SSSR-a i FNRJ u Beogradu. Dve vlade su se složile o svim najvažnijim pitanjima koja se tiču međunarodne situacije i sovjetsko-jugoslovenskih odnosa, postavile temelje za dalji razvoj i jačanje prijateljstva između Sovjetskog i jugoslovenskog naroda u interesu mira i socijalizma. Izmirene su međusobne ekonomske tvrdnje. Od 23. avgusta do 1. septembra 1955 Pregovori između vladinih delegacija FNRY — a i SSSR-a o ekonomskim pitanjima održani su u Moskvi. Postignut je sporazum o značajnom povećanju ukupnog trgovinskog prometa u narednim godinama. U januaru 1956.potpisan je sporazum o saradnji SSSR-a i FNRY-a u razvoju istraživanja u oblasti nuklearne fizike i upotrebe atomske energije u mirne svrhe. 2. Februara u Moskvi je potpisan sporazum o pružanju zajma Sovjetskog Saveza u iznosu od 30 miliona dolara i robnog kredita u iznosu od 54 miliona dolara (od 2% godišnje). U maju je potpisana konvencija o sovjetsko-Jugoslovenskoj kulturnoj saradnji. U junu je vladina delegacija FNRYU na čelu s predsjednikom Titom stigla u službenu posjetu Sovjetskom Savezu. Kao rezultat sovjetsko-jugoslovenskih pregovora, zajednička izjava vlada SSSR-a i FNRY potpisana je u Moskvi 20.juna. U njemu je naglašena sličnost gledišta dviju vlada u procjeni razvoja međunarodne situacije i postojećih međunarodnih problema, kao i zajednička želja za daljim produbljivanjem međusobnog razumijevanja i prijateljstva između SSSR-a i Jugoslavije. Istaknuto je da se ovo prijateljstvo zasniva na velikim socijalističkim principima, na punoj jednakosti, poštovanju suvereniteta svake države, na uzajamnoj podršci zemalja koje grade socijalizam, braneći uzrok mira. Usvojena je i Deklaracija o odnosima Saveza komunista Jugoslavije i Komunističke partije Sovjetskog Saveza, koja je naglasila" potrebu daljeg razvoja postojećih kontakata između obe strane zasnovanih na principima marksizma-lenjinizma.

Od 1.do 2. avgusta 1957. u Rumuniji se održao sastanak delegacija Centralnog komiteta CPSU-a i Vlade SSSR-a i Centralnog komiteta SKU-a i Vlade FNRY-a. Predstavnici obje strane i vlada razmatrali su niz pitanja vezanih za odnose između SSSR-a i FNRY-a, kao i pitanja aktivnosti obje strane i zajedničkih interesa socijalizma i svjetskog mira, a posebno onih pitanja koja ometaju daljnji uspješan razvoj međusobnih odnosa. Delegacije su razgovarale i o pitanjima međunarodne situacije, brojnim problemima međunarodnog radničkog pokreta, borbi za mir i sigurnost

peoples. Tokom razgovora, obe delegacije su izrazile spremnost da dalje sprovedu odredbe navedene u beogradskim i Moskovskim deklaracijama, te naglasile da će se odnosi između SSSR-a i FNRJ nastaviti razvijati na osnovu jednakosti, uzajamne pomoći i saradnje, poštovanja suvereniteta, nezavisnosti i nemešanja. Delegacija SKU-a bila je među delegacijama koje su učestvovale na sastanku predstavnika komunističkih i radničkih stranaka 16.i 19. novembra 1957. u Moskvi i usvojile manifest mira.

U Jugoslaviji se počeo mijenjati i sistem državne uprave: brojne funkcije centralnih državnih organa prebačene su na republičke i lokalne. Šef CPYU Tito (1892—1980) izabran je na uspostavljeno mjesto predsjednika FNRY-a. Razvoj sistema samouprave doveo je do promjene funkcija CPYU-a. Stranka je preimenovana u Savez komunista Jugoslavije (SKJ), a odredba o «vodećoj ulozi stranke» zamijenjena je odredbom o «vodećoj ulozi stranke». SKU je odbio da se direktno miješa u ekonomski, državni i javni život i pokušava da usvoji svoju liniju kroz političke i ideološke aktivnosti, kroz ubeđivanje. Narodni Front pretvoren je u Socijalističku Uniju radnog naroda Jugoslavije (SSTNJ) i smatra se «najširom političkom osnovom sistema samouprave».

U uslovima novog sistema, nastavljena je politika Socijalističke industrijalizacije, proces eliminisanja ekonomske zaostalosti nerazvijenih Republika-Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore. Pokazalo se da je masovna saradnja sela nedovoljno pripremljena, u mnogim slučajevima je prekršen princip dobrovoljnog ulaska seljaka u zadruge. To je dovelo do reorganizacije zadruga: neke od njih su se pretvorile u zadruge opšteg tipa (zadrugi), koje su bile opskrbne i marketinške prirode, a neke su prestale postojati. Da bi se spriječio rast kapitalističkih elemenata na selu, maksimum kultiviranog zemljišta u privatnom vlasništvu bio je ograničen na 10 hektara.

Sistem samouprave koji se razvio 50-ih godina, zajedno sa pozitivnim rezultatima, donio je negativne: uloga stranke u javnom životu oslabljena je, u mnogim preduzećima, prilikom raspodjele prihoda od organa samouprave, prednost je data fondu potrošnje nad akumulacijskim fondom, rast ličnog dohotka nadmašio je rast produktivnosti rada. Sve ovo komplicira razvoj ekonomije FNRYU.

U Jugoslaviji, početkom 60-ih, sistem radničke samouprave uveden 50-ih godina nastavio je sa radom. Ovaj sistem je konsolidovan i dalje razvijen u Ustavu usvojenom u aprilu 1963.godine, prema kojem je zemlja postala poznata kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Ustav proglašava javno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i samoupravu radnika kao osnov društvenog i državnog sistema i naglašava ravnopravnost svih naroda Jugoslavije.

Sistem upravljanja nacionalnom ekonomijom, razvijen u SFRJ, doprinio je razvoju novih industrija-automobilske, električne itd. U isto vrijeme došlo je do zaostajanja u kapitalnim industrijama — crnoj metalurgiji, elektroenergetskoj industriji. Općenito, do sredine 60-ih, obim industrijske proizvodnje bio je gotovo 7,5 puta veći od predratnog nivoa. Industrija je pružila oko polovine ukupnog nacionalnog dohotka. Međutim, razvoj poljoprivredne proizvodnje zaostajao je za potrebama zemlje.

Da bi se prevazišle poteškoće sa kojima se susreću, implementacija ekonomske reforme započela je 1965.godine. Preduzeća su stekla veću ekonomsku nezavisnost i pravo raspodjele dvije trećine neto prihoda. Državne subvencije preduzećima su otkazane, a sredstva potrebna za razvoj mogli su dobiti od specijalizovanih banaka na osnovu principa samofinansiranja. Republike su dobile dodatna prava za rješavanje svojih unutrašnjih problema. Kako bi se osigurao rast poljoprivrede, povećane su otkupne cijene za proizvode koje proizvodi. Istovremeno su preduzete mjere za proširenje izvoza kako bi se osigurao ulazak jugoslovenske robe na međunarodna tržišta.

Reforma je doprinijela modernizaciji niza industrija koje su dobile novu opremu. Kao rezultat toga, produktivnost rada se povećala, obim poljoprivrednih proizvoda se povećao. Međutim, zbog nedostatka jedinstvenog mehanizma ekonomske regulacije, nije bilo moguće osigurati eliminaciju rezultirajuće neravnoteže. Manje razvijene Republike još uvijek su zaostajale za Slovenijom i Hrvatskom u smislu ekonomskog razvoja. Poljoprivreda, uprkos rastu proizvodnje, nije mogla zadovoljiti rastuće potrebe urbanog stanovništva i potrebe industrije. Istovremeno, generalizovani sektor — državne farme — obezbedili su oko 2/3 tržišnih poljoprivrednih proizvoda i 1/3—2,6 miliona pojedinačnih farmi. Trećina svih potreba za žitom bila je pokrivena uvozom.

X Kongres SKU-a (1974), koji je pokrenuo I. Broz Tito, ukazao je na potrebu povećanja ideološke, političke i organizacione uloge SKU-a, za vraćanje principa demokratskog centralizma. Socijalistička samouprava počela se posmatrati ne kao poricanje državnosti, već kao specifičan oblik diktature proletarijata. Odbijene su ideje o spontanosti i automatskoj prirodi razvoja socijalističkog društva.

Brojne mjere provedene tokom socio-ekonomske reforme imale su pozitivan utjecaj na ekonomiju zemlje. Stopa razvoja crne metalurgije porasla je (1966—1970, u prosjeku 7,6% godišnje u odnosu na 5,4% u 1961—1965). Rast poljoprivrednih proizvoda u periodu 1966—1970 bio je generalno veći nego u prethodnih pet godina; od 1967-a, njegov izvoz je počeo da prelazi uvoz u vrijednosti.

Istovremeno, došlo je do usporavanja stope rasta industrije u cjelini. Nije bilo moguće prevazići disproporcije između ekstraktivne i prerađivačke industrije, a u većini slučajeva nisu postignuti planirani nivoi industrijskog izlijevanja ekonomski manje razvijenih republika. Rast broja radnih mjesta u industriji zaostajao je za rastom rezervi radne snage, uključujući one koji se sele s sela u grad. Odlazak građana Jugoslavije na privremeni rad u inostranstvu, uglavnom u zapadnoevropske zemlje, postao je široko rasprostranjen. 1971.godine broj ljudi koji su napustili zemlju dostigao je gotovo 1 milion. Sve ove poteškoće usložnjavale su uporni deficit vanjske trgovine i platnog bilansa, inflatorni fenomeni.

Na selu se udio socijalističkog sektora u robnoj proizvodnji donekle povećao. Međutim, kupovina i zakup zemljišta od strane socijalističkog sektora, koji je predstavljao glavni izvor njegovog širenja, smanjena je zbog povećanja troškova zemljišta u uslovima viših otkupnih cijena poljoprivrednih proizvoda i smanjenja odliva rada iz sela. Kultivirano područje socijalističkog sektora gotovo nije raslo. Dopuštanje poljoprivrednicima da kupuju traktore i druge poljoprivredne mašine dovele su do širenja traktorske flote u pojedinačnom sektoru (1971. godine do 60% od ukupnog raspoloživog broja traktora). 1966—1970, broj pojedinačnih seljačkih farmi koje učestvuju u saradnji sa socijalističkim sektorom smanjio se za više od 1/44.

Poteškoće u razvoju ekonomije kombinovane su sa komplikacijama u političkom polju. Krajem 60-ih antisocijalističke snage u zemlji postale su aktivnije. Aktivnost antisocijalističkih elemenata u redovima samog SKU-a, uključujući i neka od njegovih upravljačkih tijela, stekla je opasan karakter, usmjeren protiv vodeće uloge stranke, protiv njenog ideološkog, političkog i organizacionog jedinstva zasnovanog na klasnim fondacijama. Nacionalistički elementi postali su aktivniji u pojedinim republikama i autonomnim teritorijama. Njihovi postupci, do separatističkih akcija, bili su usmjereni protiv Jedinstva SFRJ, kompliciranih međuetničkih odnosa.

Pokušaji nekih ekonomskih menadžera i odgovornih radnika na terenu da postignu sveobuhvatno slabljenje planiranih, kontrolnih i regulatornih funkcija i državnih i radnih kolektiva, radnička vijeća također su bili antisocijalističke prirode.

Trenutna situacija zahtijevala je usvajanje mjera usmjerenih na suzbijanje negativnih pojava i prevazilaženje poteškoća. Na konferenciji SKU-a u oktobru 1970.godine naglašena je potreba jačanja Federacije na osnovu nacionalne jednakosti i jačanja odgovornosti republika, važnosti zemlje.

Tokom 60-ih, Jugoslavija je nastavila da vodi aktivnu spoljnu politiku, igrajući značajnu ulogu u međunarodnim odnosima.